NA KAVI BEZ PREDSJEDNIKA

ponedjeljak, 25.06.2018.

O ONOM ŠTO ME HRANI, treći dio: Kandirana tortura

Inspiracija za izradu osobitog deserta bitno je složenija i intimnija od svakodnevnog poriva za nečim hranjivim.

Poslastica dolazi zadnja, kao nagrada, kao finalni touché logičnog i ukusnog hranidbenog slijeda, te kao takva je sve samo ne zakašnjela, naknadna misao. To je točka usijanja u kojoj gosti, ako se još nekim čudom drže na nogama, moraju popadati ničice pred kulinarskim umijećem. Zavedeni adiktivnim svojstvom šećera, preklinju da u što skorijoj prilici uprizorite nastavak bakanalija. E, to ja zovem desertom. I, ne, to nikad nisu palačinke. S čim god.

Slatko od mene zahtijeva posebnu vrstu angažmana. Izrada ambicioznijeg deserta iziskuje mnoge odlike, kojima po prirodi karaktera ne obilujem: zahtjevna priprema, bezuvjetno povjerenje u recept, izuzetna preciznost i sitničavost, beskrajno strpljenje, zavidno poznavanje kemije, minimalan prostor za improvizaciju, strogo kontrolirani uvjeti, nježna završna ruka… Jebena tortura, kad bolje porazmislim! A povrh sveg, nisam ljubitelj sladunjavih podražaja. Dobra stvar je što stvaaaarno volim ozbiljne izazove. I zadovoljne goste.

Svi mi imamo neku tetu, mamu od kolege, susjedu, “ženu koju je oženio tvoj otac i nije ti majka, ali je nećeš zvati maćehom jer to još od jebene Snjeguljice sugerira da je zla a ti se ne bi htjela miještati u to”, koja već dvadeset godina pravi jako dobar kolač. Istinabog, svaki put joj uspije. Svaki put je netko zatraži i recept. Ali za tih dvadeset godina i pavijan bi naučio peći jedan te isti kolač. I znao bi recept napamet.

Ako to možemo tako nazvati, “problem” s mojim pristupom desertima je što nikad ne radim neke općepoznate uspješnice. Zaboravite na čupavce, šapice, kiflice i štangice. Najčešće su u pitanju kompleksne torte (ili dekonstrukcije istih), do desetak slojeva, nerijetko po uputama profesionalnih kulinarskih instituta. Osim tog, vjerojatnost da ćete probati istu slasticu kod mene dva puta je poprilično malena, jer izradu u pravilu ne ponavljam. Ideja nije naročito preseratorska kako možda zvuči - gledam na to kao prakticiranje, koje će isprobavanjem različitih komponenti u skorijoj budućnosti učiniti me spremnom složiti personaliziranu kompoziciju baš za birane goste. Tako ću znati kako i za koga upariti mrkvu, bademe, bijelu čokoladu i naranče ili prekrojiti marcipan s malinama i gorkim kakaom.

Na kraju dana, skrušeno bih priznala da put do gostiju u deliju, podjednak je onom kad sve jednostavno i neslavno završi - u kanti za smeće.

subota, 09.06.2018.

MOGUĆNOST KIRVAJA

U vrijeme bezbrižnog, ranog djetinjstva dvije situacije su me užasavale. Prva je kad bi me mama tjerala nedjeljom da se idem igrati s vršnjacima iz ulice za koje sam već tada tvrdila da su idioti a život me kasnije nije demantirao. Druga je kad bih čula neku opojnu melodiju s radio ili TV prijamnika a za koju nikako nisam mogla saznati o kojoj se pjesmi radi. Nemogućnost da ju snimim na kazetu i danonoćno preslušavam na svom walkmanu lomila bi mi srce od tuge. Ne pretjerujem.

Tih dječjih godina, kraj ljeta označavao je početak sezone kirvaja. To su bili dani koje smo, uglavnom, provodili sjedeći u zakrilju voćnjaka za masnim, plastičnim stolnjacima tjerajući muhe s hladne prasetine i janjetine, pikirajući pogledom omiljeni dio anatomije skurenih životinja jer nakon toliko godina istih dosadnih ljudi znalo se jako dobro čija su rebra a čije nogice i to se poštovalo poput krvne osvete. Poslije kave i kolača otkotrljali bismo se do epicentra događanja u selu, a u Suhopolju, rodnom mjestu moje majke, to je bio restoran u utrobi stoljetnog parka. I ne bih to posebno niti isticala, jer bi se ionako ostatak noći samo izmjenično redali Škoro, prosti bećarci i sve što već uz to ide. Ipak, za vrijeme dok bi se ljudi tek okupljali oko bine s lokalnim bendom, repertoar je bio nešto drugačiji. Tek mnogo godina kasnije ću shvatiti da su za zagrijavanje izvodili, na opće čuđenje, klasike filmske glazbe. Tada mi se urezala jedna pjesma koja me kao dijete sasvim omađijala, koja nije bila slična niti jednoj koju sam do tada čula, za kojom sam godinama patila ne mogavši ju identificirati. Proći će mnogo godina dok nisam dokučila da je to bila tema iz filma "Kraljevi mamba".


LINK NA TEMU

srijeda, 29.11.2017.

MAPIRANJE

Ne podnosim fotografije ljudi koji su mi važni. Što se mene tiče, one su samo dvodimenzionalni podsjetnik da tu osobu nećeš vidjeti tako skoro jer zašto bi promatrao sliku nekog tko će za pet minuta proći kroz vrata. Na kraju krajeva, ta zamrznuta grimasa krunski je dokaz nemogućnosti vlastite samodostatnosti, koliko god mi taj imidž iskreno pristajao.

Ljudi odlaze, kao i što dolaze, u prilično pravilnim plimnim valovima i s tim se nekako živi. Jedna od neugodnijih faza gubitka, a spektar je širok koliko i bolan, svakako je napad panike kad shvatiš da će neka osoba zapravo napustiti svijet kad stane ručni sat koji je nosila ili, još gori, kad pred spavanje više ne možeš prizvati njezine oči. To je razlog zašto sam, svjesna da se bliži krajnjem odredištu, godinama fotografirala svog djeda. Kako si umišljam da imam nekog smisla za ljude i fotografije u crno-bijelog tehnici, njegovi portreti činili su se respektabilnim sjenama tog divnog čovjeka. Nedugo nakon njegove smrti, istovremeno su, slijepo poštujući Murphyjev zakon, krepali i tvrdi i prijenosni disk na kojima su fotke bile pohranjene i tada smo si fotografija i ja rekle što si imamo za reći. Možda i doživotno. Za mene, slike koje danas objavljujem tek su kičasti vizualni podražaj kakav društvene mreže rado uzgajaju.

Ono što još uvijek mogu vrlo detaljno prizvati u sjećanjima su djedovi glatki završeci prstiju, a znala bih i vrlo detaljno mapirati krajolik njegovih plavičastih vena prošaranih hiperpigmentacijskim apstrakcijama na gornjoj strani dlana. Zašto uopće to spominjem? Kad se počnem ispričavati zašto vam neumjesno buljim u ruke, shvatit ćete da vas samo pokušavam lansirati u moju ograničenu vječnost.

četvrtak, 17.08.2017.

O ONOM ŠTO ME HRANI, drugi dio: Rižoto i ostale sitne životne mudrosti

Jedno od "običnih" jela s kojima nažicam komplimente i od najvećih gunđala svakako je neka od varijacija na temu rižota: povrtni, juneći, s temeljcem kao i bez njega, na bijelo, šumski, you name it… I koliko god se talijanska kulinarska tradicija hvalila autohtonošću rižota, kao i svakom drugom klasiku, standardne francuske tehnike kuhanja čine Arborio žitaricu najboljom verzijom same sebe. U čemu je tajna? Zrnca zahtijevaju puno pažnje. Ako moraš pogledati na kutiju koliko se dugo sugerira kuhanje, već si u problemu. Nije to za tebe. Primi se juhe iz vrećice. Sigurno je sigurno.

To je glavni razlog zašto ga ne radim češće u posebnim prilikama. Doduše, svaka prilika sa mnom i nije nego posebna. Naime, skuhana riža nije poznata po strpljenju, dovršava se tek minute pred serviranje, a to je obično vrijeme kad me počnu salijetati moje uobičajene kompulzije poput vječnog cjepidlačenja oko čaša koje sam priredila za vino ili razmaka na koji sam postavila tanjure od ruba stola. Kad u silnoj panici još moram iznjedriti prvoklasni rižoto, osjećam se, pretpostavljam, poput beskrajno nesigurnog muškarca u krevetu. A pravi rižoto nervozu kao tajni sastojak, dakako, ne trpi.
Svojevremeno me u prepisci jedini srednjoškolski prijatelj vrijedan spomena rastavio na proste faktore prisjećajući se "mog" rižota.



Ono što on tada nije znao pa će upravo saznati je da sam ja te jebene gljive ganjala dva tjedna po Branimircu od trenutka kad je ovlaš spomenuo kako voli sve s gljivama a čija je nabavka automatski postala moja životna misija jer mi se sviđao malo više nego što to pristojno prijateljstvo sugerira. I sve do fatalne nedjelje, kad je bio zakazan ručak, gljive nisam našla. Poprilično jasno se sjećam kako su mi se u hodu noge oduzimale u zadnjem obilasku tržnice, netom pred ručak, s mišlju da ću ih nabaviti pa taman mi to bilo posljednje u životu. Tako je i bilo. Njegov želudac bio je pun, on i više nego zadovoljan a meni je trebalo nekoliko dana da dođem k sebi od stresa.

I koliko god bilo zavodljivo, u ovom ljubavnom pohodu jelo mi nije naročito pomoglo, ali višekratno su moja uputstva za pileći rižoto otvarala vrata ljubavnicima nekih mojih kolegica. Ili su one barem tako sramežljivo tvrdile.
Od nedavnih uspjeha pohvalila bih se rado onim kako sam preobratila zakletog mrzitelja riže, susjeda koji se igrom slučaja našao na ručku gdje je serviran i moj rižoto od tikvica. Ižmikani šezdesetogodišnjak ispričavao se dok ga je grabio po četvrti put (pored stola krcatim i drugim jelima) uz opasku kako u životu nije pojeo ništa bolje. Umjesto da puknem kao nar pod naletom ega, pomislih – Zamisli da provideš cijeli jedan život jedući krivi rižoto. Nije li to tragedija epskih razmjera?

subota, 22.07.2017.

O ONOM ŠTO ME HRANI, prvi dio: Uvertira

Većina prisutnih se sjeća da sam svojevremeno nešto pisala, a dio tog i pustila da bezbrižno i, uglavnom, neprimijećeno levitira u virtualnoj crvotočini. Kako se malo tog događa bezrazložno, ili da budem preciznija: besposljedično, tako se nanizalo i mnogo razloga zbog kojih sam prestala bilježiti svoja zapažanja. Jedan od njih je bio i trenutak kad sam sastavila popis esencija koje raspiruju moju ionako neukrotivu znatiželju i, sukladno tom, motiviraju da egzistiram u formi studiozno čeznutljivog fotona. Tad sam shvatila da, usprkos plamtećoj želji da zaronim u svaku od tih tematika bezuvjetno i do gubitka daha, nisam sposobna izreći nešto suvislo o tom. Beskrajno me je rastužila činjenica da niti o jednom predmetu svog interesa, kojeg tako strastveno proučavam, nisam sposobna reći apsolutno ništa. Podbacila sam u tom nastojanju kao neisplakana, inatljiva suza koja bi nepovratno olakšala sve što se tad moglo olakšati. Na popisu tema nalazili su se: more, glazba, ljudi, putovanja, dobra literatura, film/kazalište i bezvremenska estetika.

Deset godina kasnije, potaknuta nekim novim prozorima koje mi je život otvorio u zadnje vrijeme, htjedoh sklepati par rečenica o hrani i ostalim nečistim silama. Da se ne lažemo: intimna priča o hrani sve je osim banalna i jednostavna; to je slojevita intriga o koječemu pa tako i o meni, barem o onakvoj kakvom se zamišljam u uzoritim prilikama a prilike za stolom su upravo svečane. Svi koji misle da znaju nešto o meni nemaju sumnje u to da li je hrana za mene zajebancija. Doduše, bilo je već nekih pritužbi da ja ionako sve shvaćam previše ozbiljno. Kao što neki kroz život idu vođeni mačem ili perom, odabirem svoj trag krčiti primarno kuhačom.

Budući da održavam vrlo uzak krug ljudi u svi sferama života, pa tako i u ovom virtualnom, svi ste manje-više imali priliku probati nešto iz moje kuhinje. Kuham rado i često, pogotovo za ljude do kojih mi je stalo. Isto tako, uživam i u tuđim naporima, u intimi biranog društva ili u dobrom restoranskom iskustvu.

Koliko god je moje shvaćanje krajnje subjektivno, toliko sam uživala čitajući sljedeći ulomak s jednog bloga. U kojoj sam se mjeri mogla prepoznala u ovom opisu prosudite sami.

(tekst među navodnicima preuzet je s bloga Pellaprat)